Fotoamaterske travničke putositnice
Četiri pomno (!) odabrana člana Foto-video kluba Slatina protekli su vikend posjetili samo srce Bosne i Hercegovine – grad Travnik u kojemu su „ulice Šumeće, džamija Šarena, a voda Plava… u kojemu vrijeme teče ali kao da mu se ostaje tu, ne otječe nikuda, pa zbunjeno stoje sahat-kule i sunčani sat.“
Antonija Matić, Vinco Gazdik („in vinco veritas“), Danijela Ivanović i Lareta Žubrinić na poziv su svojih prijatelja iz BIH bili sudionici dvodnevnog fotosafarija u organizaciji travničkoga fotokluba „FOT.“ Uz našeg prijatelja Milorada iz Osijeka bili smo jedini gosti iz Hrvatske.
Naši dragi domaćini, gospodin Mirsad Mujanović (predsjednik kluba), njegova supruga, ili kako smo je od milja nazivali Prva Dama, Lucija, Mirko Adžaip zadužen za dobro raspoloženje i pjesmu, bili su i više nego ljubazni i susretljivi prema nama.
Subotu smo proveli putujući zajedno s još pedesetak fotoamatera iz BIH i Slovenije kroz najljepša naselja središnje Bosne. Uvod u ovu putopisnu i fotografsku avanturu maleno je živopisno selo Vukeljići. Ondje smo posjetili Porodičnu kuću i muzej obitelji Hadžimujkić u kojemu smo osjetili duh starih turskih vremena i derviša, saznali što je to „ebru“, a sprijateljili smo se i s dedom i nanom koji su nas pred svojom malenom kućicom počastili tek pečenim, najslađim kruškama koje smo ikada jeli. Nakon čašice razgovora bilo nam je doista teško otići od njih.
Na putu za Živčiće zastali smo fotografirati mnogobrojne ćumurane – peći u kojima se proizvodi ugljen (ukupno ih ima oko 500-tinjak), a u Kiseljaku (trebam li spominjati mineralnu vodu?) domaćini su nas počastili prefinim kiseljačkim pogačicama s domaćim kajmakom. U gradu Kreševu (nekada rezidenciji bosanskih kraljeva) posjetili smo poznati franjevački samostan i muzejski prostor u kojemu su franjevci očuvali mnogobrojne dokaze duge i slavne bosanske prošlosti.
Upoznali smo lokalnog „Aliju Sirotanovića“ koji se bavi iskopavanjem dragocjenih ruda već 28 godina, a u Kreševu nas je u svome domu, kao svoj najrođeniji rod, ugostila gospođa Marina Mara Medić te smo imali čast probavati njezine odlične delicije kao što su liker od drijena, jelinih iglica i bora, džem od zove, šumskog voća i šljiva… da nabrajam dalje?:-)
Navečer smo u Zavičajnom muzeju u Travniku prisustvovali otvaranju izložbe fotografija „FOTOBiH 2010.“ kojom se proslavilo 100 godina fotografske asocijacije Bosne i Hercegovine, a na izložbi su bile postavljene i fotografije naše Ivone Lozić. Bravo, Iv! Zanimljiv dan prepun dojmova završili smo zajedničkom večerom u pratnji travničkih tamburaša. (Zaključak dana: Preživjeli smo omlet s travničkim sirom, ali nas dokrajčilo sarajevsko bezalkoholno.)
Program za nedjelju bio je ometen kišom, no na svu sreću ipak nam nije toliko smetala kad smo (na planinarski način blatnim i strmim puteljkom) došli na brežuljak Crkvine te ondje fotografirali pravoslavnu crkvu i Batalijin stećak.
Do podjele diploma na Starom gradu s kojeg se pruža neopisiv pogled na travničke čaršije, bijela mezarja (groblja) po zelenim obroncima grada i završetka fotosafarija, gospođa Lucija nas je „otela“ i odvela do stare jezgre grada Travnika i Plave vode, brze i žive rječice, do mjesta na kojem počinje i završava radnja poznatog romana „Travnička kronika“ nobelovca rođenog u Travniku, slavnog Ive Andrića. Zahvaljujemo od srca Prvoj Dami, našoj Luciji jer nas je ugodno iznenadila kavom iz fildžana i slatkim tufahijama.
Teška srca, nakon neponovljivih travničkih ćevapa i uz pjesmu „Znaš li, draga, onu šljivu ranku…“ oprostili smo s domaćinima i s fotoamaterima iz cijele Bosne i Hercegovine: Trebinja, Tuzle, Prozora, Sarajeva i Mostara… te shvatili da nam je ostao još jedan neispunjen zadatak – posjetiti Andrićevu rodnu kuću u kojoj sam ja od snage doživljaja ugledavši biblioteku i prvo izdanje „Travničke kronike“ zamalo dobila srčani udar. Zahvaljujemo vodiču Enesu!
„Valja nama preko rijeke!“(ili uz rijeku Bosnu) pa put pod noge. Nekako smo se više vukli kući, bez žurbe, neobičnim obilaznicama , tj. šumskim puteljcima pa smo još (a nismo se dugo nagovarali!) skrenuli s puta u nepoznatom pravcu, u idilično selo nad klancem na lijevoj strani rijeke Bosne. Otkrili smo, na naše veselje, Vranduk, maleno pitoreskno seoce i srednjovjekovnu utvrdu čijim nas je zidinama poveo gospodin Hasan pričajući nam o kraljevima, legendama i bitkama koje su se odvijale na ovom prostoru. (Napomena: dok su djevojke razgledale topove i mačeve, muški član ekipe fotkao je – bundeve!)
Družeći se cijelu subotu i nedjelju na fotosafariju, posjećujući prekrasna mjesta koja nismo ni u snu zamišljali, upoznajući se s ljudima različitih vjera, nošnji i običaja i ulazeći u prostore u kojima se čovjek bilo koje vjere može osjećati blizak svome Bogu kojim god se imenom on nazivao, shvatili smo da ovo druženje nije bilo samo skupljanje fotografija nego smo imali sreću iskusiti što znači „uzdati se u dobrotu stranaca“ i koliko „bosanska duša“ može biti široka i duboka kao i Bosna sama.
Tekst : Lareta Žubrinić
Fotografije: Vinco Gazdik, Danijela Ivanović, Antonija Matić, Lareta Žubrinić
